“Vidio sam budućnost rock’n’rolla i njezino je ime Bruce Springsteen”

Rijetko koji koncert promijeni život jednog posjetitelja koji zauzvrat promijeni život izvođaču. A upravo se to dogodilo 9. svibnja 1974. kada je Jon Landau gledao Brucea Springsteena u dvorani Harvard Square Theater u Cambridgeu (Massachusetts).

Landau je tada bio glazbeni kritičar, vjerojatno pomalo isfrustriran činjenicom da unatoč silnim željama i trudom nije baš daleko dogurao: njegov bend iz fakultetskih dana se raspao, a nije se proslavio ni kao producent bendova MC5 i J. Geils Band. Još gore, bio je nezadovoljan stanjem kakvo je tih godina vladalo svijetom glazbe.

U recenzijama za Rolling Stone ‘popljuvao’ je Cream i Jimija Hendrixa, aktualna psihodelija skupljala je prašinu na njegovim policama, a izuzev Neila Younga, Joni Mitchell i Steviea Wondera, ništa mu se od suvremenih uradaka nije dopadalo; nedostajali su mu dani The Byrdsa i Otisa Reddinga. Bližio mu se 27. rođendan, bio je oženjen, kupio kuću i činilo se kako će do kraja života biti zarobljen u stereotipnoj slici srednje klase kukajući da je glazba bila najbolja pedesetih i šezdesetih godina.

Springsteen i Landau upoznali su se u travnju 1974. ispred kluba Charlie’s Place u Cambridgeu. Pored ulaza nalazila se staklena vitrina i u njoj iz novina izrezana recenzija drugog Springsteenovog albuma “The Wild, the Innocent and the E Street Shuffle”. Springsteen ju je čitao prije nastupa, Landau mu prišao i predstavio se kao njezin autor, pa je novo prijateljstvo brzo sklopljeno.

Mjesec dana kasnije, 9. svibnja 1974., Springsteen je nastupao kao predgrupa Bonnie Raitt, a njegov nastup toliko se dojmio Landaua da je u nadahnutom članku za bostonski Real Paper objavljenom dva tjedna kasnije napisao danas čuvenu rečenicu: “Vidio sam budućnost rock’n’rolla i njezino je ime Bruce Springsteen”.

“Vidio sam kako mi je moja rock’n’roll prošlost proletjela pred očima. A vidio sam i nešto drugo: vidio sam budućnost rock’n’rolla i njezino je ime Bruce Springsteen. U noći kada mi je bilo potrebno ponovno se osjećati kao mladić, zbog njega sam se osjećao kao da glazbu čujem prvi put.”

S obzirom da je Springsteen u godinama koje će doći doista postao (i ostao) jedna od najvećih rock zvijezda, Landauova se rečenica iskrivila i njezino je tumačenje dobilo proročansku notu. Međutim, pogledamo li je bolje, stavimo li je u pravi kontekst i okolnosti, Landau je zapravo htio reći da je vidio ‘rock’n’roll budućnosti’, a ne ‘budućnost rock’n’rolla’. Po njemu, Springsteen je savršeno apsolvirao rock, folk i soul gradivo dostupno unatrag dvadesetak godina i od toga oblikovao nešto svježe i novo za aktualnu generaciju. Kao vrhunce koncertne večeri izdvojio je “The E Street Shuffle” i “For You”, te tri nove pjesme od kojih je jedna “Born to Run” što bi joj bilo prvo izvođenje uopće. Springsteen i bend tog su dana nastupili dva puta, u 19 i 22 sata, a Landau je bio na kasnijem koncertu. Koliko je poznato, bootleg tog koncerta ne postoji, no zato postoji onog od 19 sati.

“Springsteen ima sve: on je i rock punker, ulični pjesnik, baletan, glumac, šaljivdžija, vođa benda – odličan ritam gitarist, vanserijski pjevač i istinski rock skladatelj koji vodi svoj bend kao nitko nikada prije njega. Pokušao sam, ali ne mogu se sjetiti niti jednog bijelog izvođača koji može raditi sve te stvari tako bogovski.”

Svaki hype uvijek dobro dođe, pa je Springsteen u studio gdje će snimiti treći album ušao praćen kampanjom baziranom oko famozne Landauove rečenice. Tada se Springsteen sjetio nečeg drugog; u recenziji “The Wild, the Innocent and the E Street Shuffle” Landau je kritizirao slabašnu produkciju, pa je pozvao svog novog prijatelja da mu udijeli savjet-dva kako ispraviti taj propust. Iako Landau nije bio baš producentska top-klasa, ipak je bolje od Springsteena i njegovog menadžera-producenta Mikea Appela razumio proces snimanja. Sugerirao je par detalja i vrlo brzo stekao titulu ko-producenta.

U kolovozu 1975. objavljen je “Born to Run”, a dvije godine kasnije – nakon nimalo ugodnog razlaza Springsteena i Appela – novi producent postao je Jon Landau. Njegov utjecaj na Springsteena sezao je znatno dalje od pukog producentskog posla: ‘filovao’ ga je knjigama, filmovima, glazbom, a koliko je ta vrsta ‘edukacije’ inspirirala Springsteena najbolje je vidljivo na idućem albumu “Darkness on the Edge of Town”.

Jon Landau prestao je producirati Springsteenove albume nakon 1992. (“Human Touch” i “Lucky Town” bili su posljednji), no i dalje je njegov menadžer i osoba od najvećeg povjerenja. Kada je 1999. The Boss primljen u Kuću slavnih Rock’n’rolla, zahvalio je Landau na svemu, a svoj je govor započeo rečenicom “Vidio sam budućnost rock’n’roll menadžmenta i njezino je ime Jon Landau…”.