Robert Johnson: gitarist koji je prodao dušu Vragu

Čak i oni koji uopće nisu upoznati s blues glazbom znaju, ili su barem čuli, priču o crnom blueseru koji je, u zamjenu za virtuozno gitarističko sviranje i vječnu slavu, prodao vlastitu dušu samom Nečastivom.

Ta mitska figura bluesa, koja za žanr predstavlja isto što i Charlie Parker za jazz, Hank Williams za country, a Elvis Presley za rock glazbu, jest Robert Johnson. Tajnovitost njegovog života, neuhvatljivost opipljivih činjenica (postoje samo dvije njegove fotografije i potpis na bračnom ugovoru), glazbena genijalnost i virtuozno sviranje, legenda koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, te njegov utjecaj na najveće glazbenike današnjice, stvorili su mitsku, nedodirljivu figuru bluesa, koju bi – da zaista i nije postojala – neki blues romantik jednostavno morao izmisliti.

Robert (Leroy) Johnson rođen je 8. svibnja 1911. (ili 1912.) u ruralnom dijelu Mississippija, u mjestu zvanom Hazlehurst. U svojim mladim danima, nakon rada na plantaži, odmarao se svirajući usnu harmoniku i vježbajući gitaru, međutim, realno govoreći, bio je bez glazbenog talenta. Često su ga viđali kako se pokušava probiti do lokalnih blues titana – Sona Housea, Charleyja Pattona i Willieja Browna, koji su svake subote svirali u Robinsonvilleu – moleći ih da mu dopuste odsvirati jednu pjesmu u pauzi njihova nastupa. Kad su se ”veliki dečki” napokon smilovali i prepustili mu pozornicu, Johnson nije, najblaže rečeno, briljirao. Nakon odsvirane pjesme, izazvao je opće ismijavanje, a on je, posramljen, netragom nestao.

Vratio se godinu dana kasnije, prepun samopouzdanja, ponovno sreo stare prijatelje, zasvirao i otpuhao ih s pozornice, ostavivši ih, doslovce, bez teksta s razjapljenim ustima. Nitko nikada prije nije bio sposoban izvoditi glazbu na takav način, nitko nikada prije nije bio toliko brz. Njegov čitav nastup bio je, za ondašnje prilike, posve neshvatljiv. Naime, Robert Johnson nastupao je leđima okrenut publici, često je napuštao pozornicu u pauzi između pjesama. Danas je posve normalno i uobičajeno da neki glazbenici sviraju okrenuti leđima publici (Eddie van Halen to redovito radi kad nastupa po klubovima iz straha da konkurencija ne vidi njegov prstomet i tehniku sviranja), a još je normalnije vidjeti ih kako napuštaju pozornicu između setova pjesama. Međutim, u ruralnom dijelu Mississipija, početkom 20-tog stoljeća, ljudi su smatrali da Johnson nešto skriva, da nešto krije od njih. U ruralnom dijelu Mississipija, početkom 20.-og stoljeća, postojalo je samo jedno moguće objašnjenje za Johnsonovu virtuoznost, stoga se brzo proširila priča kako Johnson svoj nevjerojatni i brzostečeni talent duguje nečemu drugome, a ne samo upornom vježbanju. Robert Johnson sklopio je pogodbu s Đavlom, govorilo se…

Sama ideja prodaje duše Đavlu porijeklo vuče iz afričkog folklora, a vezana je uz crnačke poganske bogove. Jedan od njih, Esu, bio je čuvar raskršća, posrednik između živih i mrtvih… Nakon što se kršćanstvo pomiješalo s afričkim vjerovanjima, svi poganski bogovi poprimili su status sličan onome kojeg u kršćanskim religijama ima Sotona. I upravo pod tim utjecajem, pojavila su vjerovanja kako je na raskršćima moguće sresti nikog drugog, doli Đavla…

Na raskršću autoceste 61. i stare ceste 8. blizu Dockeryjevih plantaža, dok je u daljini otkucavala ponoć, u mrklom mraku stajao je Robert Johnson s gitarom u ruci. Iz mraka je izašao visok i krupan crnac. Bio je to Legba, Nečastivi osobno. Uzeo je gitaru, ugodio je žicu po žicu i vratio nazad njezinom vlasniku… Pogodba je bila sklopljena, Robert Johnson postao je virtuozni gitarist, vječni kralj Delte… Cijena? Prava sitnica. Njegova vlastita duša.

Dugo vremena pogrešno se smatralo da je najpoznatije raskršće na svijetu ono između autoceste 61. (iste one koju je Bob Dylan opjevao u ”Highway 61 Revisited”) i autoceste 49. u Clarksdaleu, u saveznoj državi Mississipi. Međutim, pravo raskršće nalazi se između Clevelanda i Rulevillea, svega nekoliko kilometara dalje.

I ma koliko voljeli povjerovati u priču o prodaji duše Đavlu, istina ipak nije ni približna ovoj faustovskoj verziji. Nakon što je ismijan napustio pozornicu u Robinsonvilleu, Johnson se 1929. oženio, a nakon smrti 16-godišnje supruge pri porodu, odlučuje postati blues-trubadur, putuje po Delti Mississipija, gdje upoznaje glazbenika tajnovitijeg od njega samog – ime mu je bilo Ike Zinneman. O njemu ne postoji apsolutno niti jedan provjereni podatak, ali poznato je da je Ike volio vježbati gitaru u mrkloj noći sjedeći na nadgrobnim spomenicima lokalnog groblja. Nikad se neće saznati kakav utjecaj je on imao na Roberta Johnsona i je li uopće imao, ali pod jednogodišnjim Zinnemanovim tutorstvom, Johnson je enciklopedijski upoznao svoj instrument, stekao sposobnost sviranja različitim tehnikama (počevši od, do tada nepoznatog, klasičnog fingerpickinga) i sposobnost sviranja različitih stilova, počevši od bluesa, hillibillyja, boogieja, pa sve do popa… Cijelo vrijeme bio je u pokretu, svirao je gdje god je bilo mogućnosti, obišao je cijelu Deltu, a čak je nastupio i u jednoj radijskoj emisiji u Detroitu, gradu o kojem su ”veliki dečki” s početka priče mogli samo sanjati.

I baš zbog toga, zbog svog nevjerojatnog talenta i popularnosti, zli jezici počeli su širiti priču o pogodbi s Đavlom: Priču su najviše proširivali drugi crni blueseri vođeni ljubomorom, jer u to vrijeme, početkom 30-tih godina 20. stoljeća kad se Johnson drugi put oženio, bio je jedan od rijetkih relativno bogatih crnaca koji se bez straha smio šetati gradovima naseljenim isključivo bjelačkom populacijom. Međutim, i sam Johnson je mnogo doprinio da se legenda proširi. Tekstovi njegovih pjesama ”Cross Road Blues”, ”Hell Hound on My Trail”, ”Terraplane Blues”, ”Me and The Devil” nedvojbeno govore o demonima što su ga proganjali, psihički i fizički mučili, te da je Johnson bio posve svjestan kako je samo pitanje dana ”kada će Vrag doći po svoje”.

Potrudio se biti brži od Vraga, pa je 1936/37. u dva navrata snimanja u San Antoniu (Teksas), Robert Johnson ostavio svoje jedine poznate snimke: svega 29 pjesama (41 snimka, neke pjesme su snimljene u različitim verzijama) koje i dan danas ježe kožu pri slušanju, jer Johnsonov fatalistički zavijajući glas i luđački ritam sviranja odaju čovjeka progonjenog demonima koji nikako ne uspijeva pronaći svoj mir.

Na vrhuncu svoje karijere, 1938., John Hammond, čuveni producent iz New Yorka, želio je Johnsona rezervirati za nastup u Carnegie Hallu. Međutim, kako to obično biva, Vrag je bio brži… Svirajući u kolovozu 1938. na jednoj privatnoj zabavi u mjestu zvanom Three Forks (Mississippi), Johnsonu je ljubomorni suprug, s čijom je boljom polovicom ovaj očijukao, ponudio bocu otrovanog viskija. Svjedoci kažu da mu se tijelo grčilo, da je puzio četveronoške, režao i pljuvao po prisutnima dok su mu se usta pjenila. Njegove navodne posljednje riječi bile su: ”I pray that my reedemer will come and take me from my grave”. Johnsona su prebacili u Greenwood gdje je nekoliko dana ležao u krevetu pokušavajući izbaciti otrov iz tijela, međutim navukao je upalu pluća od koje je u konačnici 16. kolovoza preminuo (39 godina kasnije na isti dan umrijet će Elvis Presley).

Robert Johnson umro je u dvadeset i sedmoj godini života započevši nevjerojatan niz glazbenih genijalaca kojima je život stao u istoj godini (Jimi Hendrix, Janis Joplin, Nick Drake, Kurt Cobain, Jim Morrison, Amy Winehouse i mnogi drugi…). Njegovo tijelo pokopano je u tada neobilježenom grobu, a danas se zna da se njegov grob nalazi na groblju Baptističke crkve u Quitou, Mississippi. Kao svakom uličnom sviraču, što je Johnson cijeli svoj kratki život i bio, nadgrobna ploča prekrivena je kovanicama.

Johnsonov utjecaj na popularnu glazbu nemjerljiv je… Počevši sa starim blues velikanima poput Muddyja Watersa i Elmora Jamesa koji je doslovce živio od električne obrade Johnsonove ”I Believe I’ll Dust My Broom”. Međutim, njegov najveći, zapravo najpoznatiji sljedbenik je Eric Clapton koji je još s grupom Cream izvodio Johnsonov klasike ”Cross Road Blues” i “From Four Until Late”, a 2004. posvetio mu je kompletan album ”Me & Mr. Johnson” sa 14 obrada pjesama ovog blues majstora. The Rolling Stones obradili su ”Love in Vain”, a Keith Richards je oduvijek spominjao Johnsona kao svog uzora.

Nevjerojatno zvuči podatak da je Robert Johnson komponirao svoje pjesme na način kao da je već imao u glavi posložene aranžmane za grupu, što je najviše došlo do izražaja kad je Johnsonovo nasljeđe prigrlio Jimmy Page (općenito poznat po svojoj opsjednutošću okultnim) iz Led Zeppelina što je dovelo do obrade pjesme “Traveling Riveside Blues”, a ako ste se ikad zapitali oko stihova “squeeze my lemon till the juice runs downs my leg” iz pjesme ”The Lemon Song” – Robert Johnson je odgovor… Ostali poznatiji izvođači u čijim pjesmama se može čuti utjecaj Roberta Johnsona, ili koji navode kako im je ”Kralj Delte” bio uzor su Steve Earle, John Fogerty (iz Creedence Clearwater Revival), Kenny Rogers, Warren Zevon, Rory Gallagher, Cowboy Junkies, Grateful Dead, The Red Hot Chili Peppers…

Ni filmski svijet nije bio zaobiđen utjecaja Roberta Johnsona: Sjećate se filma ”The Blues Brothers” i pjesme “(Baby Don’t You Want to Go) Sweet Home Chicago”? I to je Robert Johnson.

John Hammond, Jr., sin onog čuvenog producenta iz New Yorka, proputovao je 1992. Deltom Mississipija intervjuirajući svaku osobu koja bi mu mogla pomoći u rasvjetljavanju i otkrivanju činjenica o Robertu Johnsonu. Iz tih intervjua i reportaža izrodio se dokumentarni film pod naslovom ”The Search for Robert Johnson”. Walter Hill snimio je 1986. film ”Crossroads” o mladom talentiranom gitaristu koji želi postati blues glazbenik, za čiji je scenarij inspiracija bio upravo život Roberta Johnsona. Glazbu za film radio je Ry Cooder, a glavnu ulogu tumačio je Ralph Macchio, poznatiji kao klinac iz Karate Kida. Među upečatljivim scenama filma je i epski dvoboj gitarama: Macchio vs. Steve Vai. Svoj homage Johnsonu dala su i braća Coen u filmu ”O Brother, Where Art Thou?” iz 2000.