Od nudista do vojske: koncerti koje glazbenici neće zaboraviti

Novinar Jon Niccum pokrenuo je 2011. stranicu The Worst Gig gdje je prikupio svjedočanstva različitih izvođača kako to izgleda kada se nađu na pogrešnoj koncertnoj lokaciji, kada zakaže oprema, kada se nađu u drugoj kulturi s drugim običajima, kada osjete bijes Majke prirode…

Priča je uistinu mnogo, a svaka od njih govori da pozornica nije baš uvijek mjesto na kojem želite biti.

„Jedna od najdomljivijih svirki nam je ona iz Nudestocka koji je nudistička kolonija u Wisconsinu. Svirali smo mi, Foreigner i Alan Parsons. Očekujete da u publici bude pregršt lijepih plavuša, ali nije tako. Mi sviramo, a ispred pozornice stoji potpuno gol frajer u tenisicama i s baseball palicom koja mu je zamjena za gitaru. Gledate ga kako maše i pravi se da solira, kako se izvija s njom i naravno da vam nije ugodno”, kazao je Rich Williams iz Kansasa.

Adam Young, odnosno Owl City, nastupio je u ruralnom dijelu Iowe, a većinu publike nisu činili ljudi:

„Svirao sam na nekakvom sajmu gdje je pozornica bila doslovce u jednom prastarom smrdljivom svinjcu. Nije bilo nikoga osim svinja koje su tumarale okolo. Kad bolje razmislim, to mi je bila najbolja gaža.”

Ni u svijetu jazza ne prolazi sve uvijek bez poteškoća. Pat Metheny prisjetio se svirke u Italiji sa svojim triom koji su tada uz njega činili Charlie Hayden i Billy Higgins:

„Svirali smo na jazz festivalu u Palermu. Umjesto na dogovorenu lokaciju odvezli su nas na najveći nogometni stadion na kojem nas je čekalo 20 tisuća ljudi. Pozornica je bila na centru igrališta i u prvi mah pomislio sam da će pustiti ljude oko pozornice, no iznenadio sam se kad sam vidio da je cijeli teren ograđen. Pitao sam mogu li pustiti ljude da nam priđu bliže, a oni su mi rekli: ‘Ne, uništili bi travu.’”

Kad smo kod stadionskih nastupa gitarista, i Joe Satriani ima svoju priču:

„Malezija, koncert je počeo s četiri sata zakašnjenja pa sam na pozornicu došao oko četiri ujutro. Bio je to stadion koji prima sto tisuća ljudi, a kako je kišilo bilo ih je možda dvije tisuće. Čudan je bio line-up tog dvodnevnog festivala: Jethro Tull, Sugar Ray, Toto… Uglavnom netko me je probudio u pola četiri ujutro i rekao da nastupam za pola sata. Došao sam na pozornicu i usred druge pjesme Satch Boogie na binu se popela vojska i uz prijetnju oružjem upozorila da će nas strpati u zatvor ukoliko odmah ne prestanemo svirati. Tri sata kasnije bio sam na aerodromu i čekao let kući.”

Vojska je napola kriva i za najgori nastup Jefferson Starshipa, kako se prisjeća bubnjar Johny Barbata:

„1978. svirali smo u Njemačkoj. Pola publike bili su Nijemci, pola američki marinci. The Beach Boys i Chicago otkazali su nastupe i jasno da nisu bili najzadovoljniji razvojem događaja. Grace je pozlilo i počela je povraćati pa su me zamolili da se obratim publici i kažem kako našeg koncerta neće biti. Rekao sam im da nema šanse, ubit će me. Ulogu glasnogovornika preuzeo je klavijaturist David Freiberg, stao je pred publiku i rekao: ‘Grace je bolesna, ali odužit ćemo vam se’. Sjećam se kako je tada nastupio tajac. U idućem trenutku boca piva pogodila je u glavu mog roadieja pored kojeg sam stajao i on se samo složio na pod. Nastao je opći kaos, Nijemci su se tukli s Amerikancima, policajci s vojskom…”

„Svirali smo u Švicarskoj i u jednom smo trenutku vidjeli kako čitava publika masovno odlazi s koncerta. Nije nam bilo jasno što se događa dok netko nije bacio suzavac na pozornicu”, priča je Phila Coleena, gitarista Def Lepparda.

Belle and Sebastian pokušali su promijeniti tehnički pristup ozvučenju nastupa što im nije pošlo za rukom:

„Bilo je to u Manchesteru, u Gradskoj vijećnici… Uvijek smo imali lude ideje, jedna od njih bila je da bend bude u sredini, a publika oko nas. Čitav princip ozvučenja je da bend sluša svirku kroz monitore, publika kroz zvučnike. Ono što bend čuje nije isto onome što čuje publika. Ideja nam je bila napraviti koncert gdje bi i bend i publika čuli identičnu svirku. To je bila zamisao. U vijećnici je bilo 1000-1200 ljudi, imali smo dvije pozornice: na jednoj je bio bend, na drugoj klavijature, oko nas je bila publika, a zvučnici su bili okrenuti prema nama. Bila je to prava katastrofa – nismo bilo u ritmu, nismo čuli jedni druge…” priča je Steviea Jacksona.

Kako kaže autor – ponekad najgori nastupi donesu najbolje priče.