Nedokučivi prvi akord The Beatlesa

Prvi akord pjesme “A Hard Day’s Night” The Beatlesa jedan je od najljepših i najslavnijih na svijetu. Istovremeno i najzagonetniji jer više od 40 godina nitko nije uspijevao dokučiti o kojem je akordu riječ.

Prema nekim procjenama, u svijetu postoji oko 2.000 The Beatles tribute bendova (samo u Liverpoolu ih je navodno 200) i činjenica da ama baš nitko od njihovih članova nije bio u stanju identično reproducirati čuveni ‘twaaannnngggg’ itekako je zanimljiva. Glazbenici, muzikolozi, školarci, studenti, gitaristi i mnogi drugi pokušavali su odsvirati ga onako kako zvuči na snimci. Međutim, unatoč njihovom trudu, talentu i znanju, prvi akord je i dalje zvučao jednostavno pogrešno.

“A Hard Day’s Night” pjesma je napisana 1964. za prvi, istoimeni film The Beatlesa. Ono što je čini nepogrešivo prepoznatljivom početni je zvuk Rickenbackera 360/12, dvanaesterožičane gitare Georgea Harrisona nakon kojeg malo tko automatski ne zapjeva “It’s been a hard day’s night / And I’ve been working like a dog”.

“Znali smo da će pjesma otvoriti film i biti prva na soundtracku, pa smo trebali moćan i pamtljiv početak. Taj prodorni zvuk gitare bio je baš ono što smo tražili” kazao je producent George Martin kojem su mnogi zbog zasluga – iako to njemu samom nije bilo po volji – tepali kao ‘petom Beatleu’.

Nevjerojatno je da jedan jedini akord u trajanju od jedva tri sekunde izazove takvu pomutnju i angažira hrpu stručnjaka, osobito kada se uzme u obzir da su pjesme The Beatlesa secirane uzduž i poprijeko. No kako je vrijeme prolazilo, broj teorija je samo rastao: neki su govorili da je to G9sus4/D, neki da je Dm11 (ali bez 9), neki da je ‘superakord’ između D-mola, F-dura i G-dura… A onda je u veljači 2001. George Harrison prekinuo sva nagađanja i rekao kako je to Fadd9 (F-dur kojem je pridodan ton G) i znakovito dodao “ali morat ćete pitati Paula što je odvirao na basu kako biste dobili cijelu sliku.”

Odjednom više nije bio bitan samo Harrison i njegov akord, već se počelo istraživati što su uz njega odsvirali ostali. Jasno, dokučiti što je odsvirao Ringo bila je laka zadaća, no koji je ton uhvatio Paul? Koji je akord odsvirao Lennon?

Snimanje “A Hard Day’s Night” u studijima Abbey Road trajalo je svega tri sata kada su u devet pokušaja (pet cjelovitih) The Beatlesi odsvirali ono što je trebalo. Harrison je ‘lupio’ svoju gitaru, Lennon svoju (Gibson J-160), Paul svoj prepoznatljivi bas (Hofnerov ‘violinski’ bas), a Ringo je – očekivano – pridonio za bubnjevima.

Točno na četrdesetu obljetnicu pjesme, kanadski matematičar Jason Brown odlučio je ‘dešifrirati’ prvi akord pjesme koristeći Fourierovu analizu. “Svaka periodička funkcija može se zapisati kao suma (ne nužno i konačna) sinusa različitih amplituda, faza i frekvencija” pojednostavljena je definicija ovog algoritma koji se primjenjuje u audio i foto svijetu, najčešće kod različitih kompresija.

Analizirao je Brown signal, postavio filtere za izoliranje određenih frekvencija, no rezultati uopće nisu odgovarali instrumentima koje su svirali John, George, Paul i Ringo. Nedostajalo je još nešto, još jedan instrument. A onda mu je sinulo: potražio je ‘petog Beatlea’, Georgea Martina. Martin je u tom početnom akordu odsvirao par tonova na klavijaturama, a među njima bili su i oni koje tri Beatlea sa žičanim instrumentima jednostavno nisu mogli ‘uhvatiti’.

Kada je i njegove frekvencije uvrstio u jednadžbe, dobio je poklapanje koje je tražio. Tako je 2004. godine prvi put i službeno riješen misterij “A Hard Day’s Night”: rođen je akord koji se ne uči u knjigama, koji prkosi zdravom razumu, a profesor Jason Brown postao je prvi matematičar o kojem je pisao časopis Guitar Player. Na njegovim stranicama možete pročitati cjeloviti rad o ovoj temi, a tko ga uspješno prevede na svima razumljiv jezik, svakako je zaslužio neku nagradu.

Mir je trajao do siječnja 2010. kada je Randy Bachman, slavni gitarist bendova Guess Who i Bachman-Turner Overdrive, u sklopu specijalnog izdanja svoje radio-emisije ispričao zanimljivu priču: 2009. obišao je studio Abbey Road u pratnji Gilesa Martina, sina Georgea Martina. Kako se ispostavilo, mlađi Martin brine se o apsolutno svim originalnim, studijskim snimkama The Beatlesa i kada ga je pitao što želi poslušati, za Randyja nije bilo dvojbe.

Gitaristi će primijetiti da je Randy pobrkao nazive tonova u akordu i zanemario ulogu klavijatura, tako da ni njegova verzija početnog akorda nije u potpunosti točna. Najnoviju teoriju iznio je britanski matematičar Kevin Houston i po njegovom viđenju riječ je o puno jednostavnijem rješenju od onoga koje je predlagao Brown. Dok su za Browna klavijature odigrale ključnu ulogu, za Houstona su one tek usputni dodatak.

Kako tvrdi, Harrison je odsvirao samo četiri žice (tonove A, D, G i C), Lennon je odsvirao samo ton C, a McCartneyeva uloga postala je upitna.

“George Martin vjerojatno jako dobro zna što su i kako odsvirali, ali mi se čini da ga to što ne želi podijeliti tajnu s ostatkom svijeta baš veseli” zaključio je 2012. Houston priču o akordu koji će nakon više od 50 godina i dalje biti misterij.