LIVE AID – koncert koji je ujedinio svijet

Dana 13. srpnja 1985. održan je Live Aid.

Svaka dekada 20. stoljeća ima barem jedan događaj utisnut u kolektivnu svijest: četrdesete su donijele Drugi svjetski rat; pedesete vjenčanje glumice Grace Kelly i monegaškog vladara kneza Rainiera III; šezdesete Woodstock, odlazak na Mjesec, ubojstvo američkog predsjednika Johna F. Kennedya; sedamdesete masakr na Olimpijskim igrama u Munchenu… Što se osamdesetih tiče, Live Aid jedan je od trenutaka koji je obilježio desetljeće.

Live Aid bio je kolosalan, čudesan, neobjašnjiv i nezaboravan događaj koji je zauvijek promijenio glazbenu industriju i humanitarne akcije. Ujedinio je čitav planet što do tog trenutka nije uspjelo nikome. A za sve je bio ‘kriv’ Michael Buerk.

Bila je jesen 1984., Bob Geldof – frontmen bendića The Boomtown Rats – ležao je prehlađen u krevetu gledajući na programu BBC-a informativnu emisiju “Nine O’ Clock News”. Ono što je vidio nije zaprepastilo i šokiralo samo njega, već kompletnu britansku naciju. Novinar Michael Buerk vratio se s reportažom iz Etiopije, a slike koje je njegov tim snimio govorile su više od riječi.

Da bi se neki događaj opisao kao katastrofa, potrebno je da se spoje prirodni i ljudski faktor. U Etiopiji su se sredinom osamdesetih ispunila oba: velika suša i politička previranja donijela su na Rog Afrike glad. Kada je kiša ondje prestala padati, a usjevi počeli propadati, nepripremljena i nezainteresirana vlast odlučila je gotovo 50% sredstava iz državnog proračuna proslijediti vojsci. Vojska je imala prioritet u svemu, čak je i humanitarna pomoć uglavnom išla njima. Prema nekim procjenama Ujedinjenih naroda, između 1983. i 1985. u Etiopiji je izravno bilo pogođeno oko osam milijuna ljudi. Milijun ih je umrlo; manje od gladi (njih 400.000), a više od kaosa koji je tada vladao zemljom.

Za razliku od većine Britanaca kod kojih je šok odgledanim prilogom trajao onoliko dugo koliko je trajao sam prilog, Bob Geldof nije se napravio Englezom i odlučio je nešto poduzeti. U pomoć je pozvao Midgea Urea iz Ultravoxa kako bi snimili humanitarni singl gdje bi sav prihod od prodaje išao za pomoć stanovnicima Etiopije. Pozvao je uglavnom britanske i irske zvijezde, pa je u studenom 1984. objavljen singl “Do They Know It’s Christmas?”. Kao cilj Geldof si je zacrtao da singlom treba prikupiti 70 tisuća funti. No singl je imao drugi plan pa su prikupljeni milijuni i milijuni…

S druge strane Atlantika, inspiriran velikim uspjehom “Do They Know It’s Christmas?”, Harry Belafonte mjesec je dana kasnije okupio američki all-star zbor i snimio “We Are The World”. Pjesma je pod nazivom “USA For Africa” službeno objavljena 7. ožujka 1985.. Sav prihod od prodaje također išao napaćenom stanovništvu Etiopije i ostatka Afrike.

Band Aid, kako su brzo i spretno nazvali britanski projekt, iznjedrio je i zakladu The Band Aid Charitable Trust, ali Geldofu sve to nije bilo dovoljno. Bio je svjestan da jedan singl – bez obzira koliko moćan bio – ne može pobijediti Trećeg jahača Apokalipse. Trebalo mu je nešto veće, nešto iz spektra ‘samo je nebo granica’…

Stigao je lipanj 1985. i u programu BBC Radio 1 Geldof je skupa s promotorom Harveyem Goldsmithom najavio ‘globalni džuboks’ po imenu Live Aid koji će se održati za svega par tjedana, 13. srpnja. Zamislio ga je kao najmanje dva koncerta koja će ići paralelno: jedan iz Sjedinjenih Američkih Država, drugi sa stadiona Wembley u Londonu. Tijekom radio-emisije Geldof je čitao dugačak abecedni popis izvođača koji su pristali nastupiti, a lista je bila tako impresivna i uvjerljiva da nikome od slušatelja koji su pohitali kupiti ulaznicu ni na kraj pameti nije bilo da većina pročitanih izvođača uopće još nije bila kontaktirana, niti je potvrdila dolazak.

Čak štoviše, netom prije emisije Geldof je dobio obavijest da je njegov tim uspio stupiti u kontakt s menadžerima grupe The Who, što je njemu bilo dovoljno da trijumfalno obznani kako će grupa ponovno okupiti baš zbog Live Aida. Vijest su preko radija čuli Roger Daltrey i Pete Townshend i svaki za sebe nazvali Geldofove ljude tražeći objašnjenje.

Bila je to lukava taktika: kako bi privolio mnoge izvođače da se pojave, Geldof se služio neuobičajenim metodama. Najčešće bi nazvao izvođača A i rekao da mora doći jer će doći i izvođač B. Zatim bi nazvao izvođača B i objasnio mu da nema smisla da se ne pojavi kad je izvođač A već potvrdio svoj dolazak. Podla metoda nagovaranja se naposljetku isplatila, pa je kompletan popis izvođača finaliziran tek dan-dva prije samog spektakla.

Ključni trenutak dogodio se kada su Dire Straits shvatili da istog dana kada bi trebali svirati na stadionu Wembley imaju dogovoren nastup u Wembley Areni (iako je sve to bio dio Wembley kompleksa, mjesta su fizički odvojena ulicom), pa su zamolili Geldofa bi li mogao tempirati njihov nastup. Htjeli su na vrijeme završiti s Live Aidom kako bi mogli stići u Arenu. Geldof im je izašao u susret, ali i razglasio da ne samo da ima top izvođače koji će nastupiti, već sada točno zna i kada će koji od njih doći na pozornicu. Jasno, mnogi su se izvođači počeli sami javljati i pregovarati oko vremena nastupa.

Ipak, do jednog je glazbenika bilo gotovo nemoguće doći. Za njih je on bio ‘najveći od najvećih’ i trebao im je kako bi Live Aid dobio legitimitet, kako bi ga ozbiljno shvatili političari i mnoge glavešine iz gospodarskog i financijskog svijeta. Jer Paul McCartney ne nastupa baš na svakom vašaru… Zapravo, nije nastupao od 1980. i smrti Johna Lennona. Kada su napokon uspjeli dogovoriti susret s njim, Macca je objasnio da nema drugog izbora već nastupiti jer njegov menadžment cijelo vrijeme inzistira na tome. Zbunjenim Geldofovim ljudima koji su prošli pakao kako bi sjeli za isti stol s njim objasnio je da pod ‘menadžment’ misli na svoju djecu.

Uza sve komplikacije, organizirati koncert na Wembleyu bila je dječja igra naspram onoga što se događalo s druge strane Atlantika. Nije teško pretpostaviti da se Amerima nije svidjela ideja da budu druga violina, a nitko nije polagao ni previše nade u izvedivost projekta. Još gore, kontroverzni američki promotor Bill Graham koji je vodio glavnu riječ uvjeravao je izvođače koji su trebali nastupiti da će im taj potez upropastiti karijeru. Kasnije se saznalo da je Grahamu draže bilo zadržati novac iz Live Aid blagajne za sebe i svoje projekte, a kako su neki izvođači otpadali – tako je ostajalo više novca za njega. Iako su na prvim promotivnim materijalima bili najavljeni, na stadionu JFK u Philadelphiji nisu se pojavili Rod Stewart, Billy Joel, Boy George, Stevie Wonder, Tears For Fears, Kris Kristofferson, Huey Lewis And The News i Paul Simon. Lewis i Simon objasnili su da su odustali zbog neslaganja s Grahamom.

Kada je napokon, dva dana prije Live Aida, lista izvođača bila zaključena, trebalo je riješiti logistički dio. Jednako kao što se u Hrvatskoj neki operateri ponekad ne odriču prihoda od poziva na humanitarne telefone, tako je trebalo platiti i najam Wembleya, bez obzira na humanitarnu prirodu projekta i činjenice da su sve zvijezde pristale nastupiti bez naknade. Pale su teške riječi i psovke, kompromisa nije bilo na vidiku, a kada je i postignut, ostao je jedva jedan dan za sastavljanje pozornice. Pokretna bina, najavljivana kao revolucionarna, sklepana je u hodu bez testiranja.

Još je teže bilo uskladiti simultane prijenose uživo s dva kontinenta. U nebo se vinulo 16 satelita i nećemo pretjerati ako kažemo da je Live Aid jedan od najambicioznijih televizijskih projekata svih vremena. BBC je pokrivao europski dio prijenosa, ABC američki, grešaka je bilo, veze su pucale, prijenos se gubio, neki su se nastupi preklapali (europska publika propustila je ponovno okupljanje Crosby, Stills & Nasha), a neke su ideje bile neizvedive.

Mick Jagger i David Bowie trebali su pjevati duet, svaki na svom stadionu, no zbog ‘kašnjenja’ signala od par sekundi, pjevanje uživo u duetu nije bilo moguće, a playback nije dolazio u obzir. Još je luđi bio prvotni ‘brainstorming’ plan u kojem su Jagger i Bowie trebali pjevati iz Svemira. Svima je bilo jasno da je riječ o nemogućoj misiji, no Goldsmith je ipak nazvao NASA-u, čisto da se raspita. Da baš sve ne propadne, Jagger i Bowie snimili su singl “Dancing In The Street” i sav prihod preusmjerili za pomoć stanovnicima Etiopije, što je osobito razveselilo Geldofa koji o tome nije imao pojma.

Jedna je luda zamisao ipak ostvarena: Phil Collins otpjevao je svoje na Wembleyu i sjeo u helikopter koji ga je odvezao do zračne luke Heathrow. Ondje se ukrcao u Concorde i svega devet sati nakon Wembleya nastupio u Philadelphiji. Prvo samostalno, a zatim je zasjeo za bubnjeve i popratio Erica Claptona i Led Zeppelin.

Znatno više bilo je nastupa s tehničkim problemima: briljantno tempiran, prijenos “My Generation” grupe The Who ‘pao’ je tek što je Daltrey otpjevao “Why don’t you all fade…”. Najiščekivaniji nastup, onaj Paula McCartneya, pratili su tehnički problemi, pa je prvih par minuta “Let It Be” zijevao u prazno jer mikrofon nije radio. Kasnije se šalio da je trebao promijeniti stihove pjesme u “There will be some feedback, let it be”. Neki će reći da “Let It Be” nije baš najsretniji izbor pjesme kada pjevate o ljudima koji umiru od gladi, ali treba znati da je izvedena na Geldofovu zamolbu: “Rasplakat ćeš cijeli svijet” rekao je Paulu.

Bilo je i incidenata koji su se godinama pogrešno tumačili: jedan od njih je i onaj kada se Bono iz U2 spustio među publiku i izvukao ‘curu za ples’. Mnogi su ga ‘popljuvali’ kako je spreman napraviti sve radi samopromocije, no pogledate li bolje što se događalo – jasno je da je skočio s pozornice izvući djevojku koju je masa priklještila uz ogradu. Spašavanje svijeta počinje s jednim čovjekom, reklo bi se… Šalu na stranu, nastup na Live Aidu otvorio je bendu put prema vladarima stadionskih koncerata.

S druge strane, zajednički nastup Boba Dylana, Keitha Richardsa i Rona Wooda bio je očajan, a mogao je (da se pitalo Geldofa) završiti i krvoprolićem kada se Dylan naglas pitao ‘zašto se dio prikupljenog novca ne bi donirao američkim farmerima’. Live Aid, Farm Aid, sve je to isti klinac…

Bob Geldof cijelo je vrijeme bio u svom elementu: u popodnevnom ga je terminu voditelj zamolio da ponovi adresu na koju se mogu poslati novčani prilozi, na što je ovaj usred televizijskog prijenosa zaurlao “Jebeš adresu, dajte brojeve!” jer su donacije od poziva bile znatno brže, lakše i učinkovitije.

Kako god, svi su se složili da su oba koncerta bila itekako uspješna. Mnogi su izvođači nastupe iskoristili kao sjajnu priliku za približiti se globalnom auditoriju. Prema nekim procjenama, na stadionima u Londonu i Philadelphiji bilo je oko 170 tisuća ljudi, dok je broj globalne publike koja je Live Aid pratila 16 sati uživo putem malih ekrana znatno veći: gotovo dvije milijarde u 150 država svijeta.

Čudno (čak i za ono vrijeme), ali koncert na Wembleyu otvorili su stari rockeri Status Quo, no njihov je je izbor pjesme “Rocking All Over The World” očekivano zapalio publiku za ono što ih sve čeka tog dana. Bilo je tu pregršt aktualnih izvođača – The Style Council, Dire Straits, Bryan Adams, Power Station, Run-DMC, Duran Duran – koji su svi odreda predstavili nove (ili barem novije) uratke, dok je s druge strane Atlantika Madonna odlučila nastupiti zakopčana do grla šokiravši publiku koja ju je nedavno gledala u drugačijem izdanju u Playboyu i Penthouseu.

Baš kao što je Jimi Hendrix zablistao na Woodstocku, tako je jedan bend razvalio Live Aid. Iz današnje perpektive neobično je reći da je riječ o Queen, no njihova je popularnost sredinom osamdesetih polako blijedila, a ni nastup u apartheidom zatrovanoj Južnoafričkoj Republici godinu dana prije Live Aida nije im baš služio na čast. No, ispostavilo se da je Live Aid kao stvoren za njih i da su oni kao stvoreni za njega.

Oko 72.000 tisuće ljudi jelo je Freddieu Mercuryu iz ruke, mogao je raditi s njima što je i kako htio, a oni su ga slijedili. Znamo li da nisu svi došli zbog Queena, njihovih dvadesetak minuta na Live Aidu vjerojatno je najbolji nastup uživo svih vremena.

David Bowie odlučio je svoj nastup skratiti za jednu pjesmu kako bi se u program ubacio video koji će sve još jednom podsjetiti zašto su zapravo ondje tog vrućeg srpanjskog dana. Emotivni učinak bio je razarajuć: slike izgladnjele djece praćene hitom “Drive” grupe The Cars obilazile su svijet, festivalska atmosfera na stadionima dramatično je pala, no zato su se telefonske linije užarile. Mnogi koji pamte Live Aid danas kažu da im svaki put kada čuju “Drive” u sjećanje dođu slike koje je namontirao Colin Dean.

Kada su se na koncu dana dojmovi slegli, moglo se reći da je Live Aid ostvario svoj cilj: prikupljeno je 150 milijuna funti što bi danas bilo jednako iznosu od 4 milijarde i 200 milijuna kuna. Uz programe na stadionima Wembley i JFK, mnoge su se druge države uključile u borbu protiv gladi (među njima i bivša Jugoslavija), pa je doista na jedan dan svijet bio ujedinjen i napravio točno ono što je trebalo. Bob Geldof primio je vitešku titulu i 2005. organizirao još veći Live 8.

No za razliku od svog prethodnika, cilj Live 8 bio je više uopćen, usmjeren na podizanje razine svijesti o siromaštvu kako bi se izvršio pritisak na političare da otpišu dugove Trećem svijetu. Live Aid bio je konkretan i fokusiran projekt koji možda nije spasio Etiopiju, ali je pokazao da i šarolika zemaljska kugla može ponekad disati kao jedno.