Tko god je izmislio žičane instrumente nije volio ljude

Tko god da je izmislio žičane instrumente nije volio ljude.

Svi drugi instrumenti sviraju se tako da oponašate pokrete koje više-manje radite oduvijek: bubnjeve i klavir lupate i pritišćete, u puhačke instrumente pušete ili dišete kroz njih, no žičani su instrumenti (ubrojit ćemo tu i gudače) specifični. Možemo ih usporediti s odbojkom: u kojem sportu primate loptu na način na koji je primate u odbojci? Postoji li još neki momčadski sport gdje uopće nemate kontakt s protivničkim timom? Ono što je u sportu odbojka, u glazbenom su svijetu žičani instrumenti.

Iz biomehaničke perspektive, gitara je jedan od najnesimetričnijih instrumenata jer traži nejednaku koordinaciju obje ruke: ruka koja hvata tonove i akorde, odnosno pritišće žice na pragovima mora biti savršeno milimetarski precizna i detaljna, a ruka koja svira po žicama ima puno šire i energičnije pokrete.

Svaka ruka mora raditi svoj dio i svaka ima svoju ulogu neovisno jedna o drugoj, a opet – moraju biti u savršenom skladu. Ista je stvar i s prstima: cijeli život većinu toga radite s kažiprstom i srednjim prstom, a svirajući zapravo jačate prstenjak i mali prst i počinjete ih izjednačavati s dominantnim prstima – dajete im bolju koordinaciju, pokretljivost, osjetljivost, taktilnost i preciznost.

Što duže svirate počinje se razvijati tzv. „muscle memory”, prsti sami znaju što treba kada mozak „zatrokira”. Najbolji primjer što je muscle memory je pranje zubi: probajte oprati zube drugom rukom od uobičajene i vrlo brzo ćete imati dojam kao da ih nikada u životu niste prali jer „nova” ruka nema pojma koliko jako pritisnuti četkicu i kako je „voditi” preko zubi i desni.