Gitara je komad drveta. Glazba nije.

Da bi bilo koji instrument – u našem slučaju gitara – zasvirao netko ga prvo mora napraviti. Dakle, netko mora riješiti akustiku, frekvenciju, izračunati kako i gdje staviti pragove da se dobiju točni tonovi… Možemo reći da je ovo fizika, a i sam zvuk je fizikalni pojam.

Treba nam i matematika: ritam i tempo nisu ništa drugo nego vrijeme podijeljeno na manje fragmente. Možemo dodati i strani jezik: susretat ćete se s hrpom oznaka i pojmova na talijanskom, njemačkom i francuskom jeziku, note su nekakve črčkarije, sličice, hijeroglifi, a nazivi akorda – Am7/G#13 – poput generički napravljenih passworda. Idemo pribrojiti i tjelesni: koordinacija ruku, prstiju, oka, uha, leđa, držanje, disanje, lupkanje ritma nogom…

Imajući na umu da je gitara komad drveta, čemu sva ta muka? Samo da bi se dobilo ono što znanost zasad ne zna i ne može duplicirati, a to je emocija. Odete li na neki koncert, ne idete zato da biste se divili savršenoj izvedbi već da osjetite duh izvedbe, da doživite nešto.

Sigurno vam se dogodilo da vas neka pjesma podsjeti na nekoga ili nešto – ne podsjeća vas zato što je izvedba savršena već zato što ste se emotivno povezali s njom. Ostao je emotivno snažan trag, sjećanje, ožiljak, nebitno, i svaki put kada čujete tu pjesmu, ona vas vraća u to stanje. Zašto se naježite dok slušate glazbu?

Mnogi glazbu doživljavaju kao zvuk, kao zanat, ali to vam je kao da uspoređujemo žongliranje i nogomet. Mehaničko sviranje radi sviranja – ma kako impresivno bilo – nije glazba.