Deset najskupljih albuma

Često možemo pročitati u koliko se primjeraka prodao pojedini album ili koliku je ostvario zaradu, ali informacije koliki je trošak snimanja jednog albuma znatno su rjeđe.

Za razliku od filmske industrije gdje se uvijek zna koliko je uloženo u film pa je lakše izračunati njegovu profitabilnost, u glazbenom svijetu takva praksa nije baš česta. Kako se čini, u neke je albume uloženo jako puno novca; manje zbog želje za perfekcijom, a više zbog ‘mušica’ koje svaki izvođač koji drži do sebe mora imati.

Posljednji album Michaela Jacksona, “Invincible” iz 2001., jedan je od najskupljih albuma svih vremena. Sony je u njega uložio nevjerojatnih 30 milijuna dolara kako bi se pokrili troškovi desetak producenata i znatno više tekstopisaca i autora. U pet je godina snimljeno između 50 i 87 pjesama od kojih je tek 16 završilo na izdanju. Tih pet godina koliko je trajalo snimanje istovremeno se plaćao najam za tri studija jer Jackson nije znao koji će mu studio najbolje odgovarati za snimanje kada se ujutro ustane iz kreveta. Povrh svega, Sony je ulupao 25 milijuna dolara na promociju koja je posve podbacila: Jackson je odbio poći na turneju, posvađao se s diskografskom kućom, optužio čelnog čovjeka Tommya Mottolu da je rasist, pa mu iz Sonya više nisu htjeli produžiti ugovor.

U potrazi za perfekcijom može ponekad proći i 14 godina. Toliko je trajalo snimanje “Chinese Democracy“, šestog albuma Guns N’ Roses. Započelo je još 1994., a do objave 2008. bend je promijenio toliko članova da je to teško i popratiti. Čak i kada je album napokon snimljen s novom postavom, Axl Rose i ekipa još su ga jednom snimili iznova. Opet su članovi dolazili i odlazili, a priču su zakomplicirale i neke pravne zavrzlame. Nekoliko promijenjenih studija na koje je odlazilo 50 tisuća dolara mjesečno, hrpa producenata, tehničara i tonaca kojima je plaća bila šest, odnosno 25 tisuća dolara, odgoda za odgodom, unajmljena oprema koju nitko nije ni koristio, čuveni Axlov osobni duhovni učitelj koji je morao odobriti svaku pjesmu i tko zna što sve još nabili su ceh od 13 milijuna dolara.

Ni “Hysteria” Def Lepparda nije bila jeftina. Najskuplji je pogon koji stoji, a to su na vlastitoj koži osjetili i momci iz benda. Snimanje je trajalo tri godine i na njega je utrošeno oko 4,5 milijuna dolara. Naravno, odgoda nije bila zbog suludih prohtjeva već zbog prometne nesreće bubnjara Ricka Allena koji je na Silvestrovo 1984. ostao bez lijeve ruke. Bend ga nije želio zamijeniti, no Allenu je – posve logično – trebalo neko vrijeme za prilagodbu. Perfekcionistički nastrojen producent Matt Lange u jednom je trenutku bio toliko iscrpljen i izmučen da je digao ruke od svega, a kada se primirio i vratio odlučio je sve snimiti iznova. Pjesmu “Armageddon It”, peti singl s albuma, miksao je puna tri mjeseca. Povrh svega, pjevač Joe Elliot obolio je od zaušnjaka. Na kraju je sve ispalo i više nego odlično, a “Hysteria” je danas jedan od najprodavanijih rock albuma.

Korn su 2002. objavili album “Untouchables“. U njega je uloženo 4,5 milijuna dolara od kojih je ‘samo’ 750 tisuća dolara otišlo na čisto snimanje. U dvije godine koliko je nastajao, bend se selio iz Phoenixa preko Los Angelesa do Kanade, a s njima je išla i ekipa od 15 članova. Veći dio novca potrošen je za najam luksuznih stanova, vila i kuća. “U Phoenixu smo na četiri mjeseca unajmili pet kuća po cijeni od 10 tisuća dolara za svaku, u Kaliforniji smo unajmili pet kuća za 10 tisuća dolara po kući, a u Kanadi je stanarina bila 8 tisuća dolara. To je bila tjedna, ne mjesečna stanarina” kazao je basist Fieldy.

Happy Mondays objavili su 1992. “Yes Please!” nakon kojeg je Factory Records objavio bankrot. Nije poznato koji je iznos uložen u album, no bend je više novčića ostavio kod raznih dilera nego u studiju. Kako bi im onemogućio konzumiranje heroina, šef Factorya, Tony Wilson, poslao ih je na Barbados u kućni studio Eddya Granta. Plan je pošao po zlu već po dolasku u zračnu luku gdje je u prtljazi pronađena četverotjedna zaliha metadona. Na Barbadosu su se, pak, navukli na kokain, a kada je Wilson odlučio osobno otputovati na karipski otočić vidjeti što se događa – uhvatio ih je kako nasred ulice nude namještaj svog domaćina u zamjenu za bilo kakvu drogu.

Drugi album The Darknessa, “One Way Ticket to Hell… and Back“, nije ni približno ponovio uspjeh višestrukoplatinastog prvijenca. Snimljen je 2005. za 1,8 milijuna dolara. Finalni produkt od 10 pjesama traje svega 35 minuta, ali snimljeno je znatno više materijala. Producent Roy Thomas Baker inzistirao je na analognoj tehnici, snimljeno je 37 pjesama, a svaka je imala između 120 i 160 dionica na gitari. U konačnici je ispalo 400 rola s približno 10 tisuća snimaka i posla preko glave.

Možemo spomenuti i dvanaesti album Fleetwood Maca: dupli “Tusk” te je 1979. godine sa 1,4 milijuna dolara držao rekord kao najskuplji album svih vremena. Nakon uspješnog “Rumours”, Mick Fleetwood odlučio je kupiti studio u kojem bi snimali album, ali je taj prijedlog diskografska kuća glatko odbila. Bend se nije dao pokolebati pa su u sklopu već postojećih studija iz temelja izgradio vlastiti, čuveni Studio D. Kako bi proslavili Mickovu genijalnost, prvog su mu dana snimanja kupili lijepi poklon: 70 tisuća dolara vrijedan sportski automobil nakrcan kokainom. Jasno, tog se dana više nije snimalo.

Krilaticu ‘Most Expensive Album Ever Made’ neko je vrijeme držao i “A Night At The Opera” grupe Queen. Danas bi cijena njegovog nastanka iznosila oko pola milijuna funti. Od početka zamišljen kao ‘magnum opus’ benda sniman je u šest različitih studija u Londonu i Monmouthu, a znalo se dogoditi da u isto vrijeme budu zauzeta njih tri. Bio im je to još jedan korak naprijed u njihovoj tada jedinstvenoj multi-double-track tehnici snimanja, a o singlu “Bohemian Rhapsody” i ‘zboru’ od stotinjak (ili više) glasova već je sve odavno rečeno.

Samo demo snimke četvrtog studijskog albuma Foo Fightersa, “One By One” iz 2002. godine, stajale su milijun dolara što znači da je cijena završenog izdanja bila znatno viša. Snimanje je pratilo i predoziranje Taylora Hawkinsa, 29 pjesama snimljeno je za šest mjeseci da bi se onda složili da je sve što su snimili jedna velika katastrofa. Atmosfera je bila poprilično uzavrela, a Dave Grohl je ozbiljno razmišljao da raspusti bend. Kasnije će reći da su samo četiri pjesme dovoljno dobre, dok im ostatak ne služi baš na čast.

Zla kob pratila je i snimanje albuma “Gaucho” grupe Steely Dan; najgore je prošao osnivač i gitarist Walter Becker. Na albumu se već naveliko radilo kada ga je udario automobil. Spasio je život neopreznoj ženi koju je uspio odgurnuti na vrijeme s putanje jurećeg vozila, no on sam nije više imao vremena izmaknuti se. Nekoliko prijeloma i sekundarne infekcije prikovale su ga za bolnički krevet narednih šest mjeseci. Nastavio je raditi na albumu putem telefonskih razgovora s Donaldom Fagenom, a onda je saznao da mu se djevojka predozirala. Njezina ga je obitelj tužila jer ju je upoznao sa svijetom narkotika pa je Becker završio na sudu. Paralelno, tužio ih je i jazzer Keith Jarret jer je naslovna pjesma bila preslična njegovoj “Long As You Know You’re Living Yours”. Tužio i dobio odštetu od milijun dolara. Na albumu su se izredala 42 glazbenika, finalni miks zadnjih 50 sekundi pjesme “Babylon Sisters” uspio je iz 55. pokušaja, a 3/4 pjesme “The Final Arrangement” slučajno je obrisao pomoćnik tonca. Bend ju je pokušao ponovno snimiti i na kraju odustao od nje. Ritam-mašina napravljena posebno za Fagena i Beckera koštala je 150 tisuća dolara.

Skupih albuma znatno je više od deset ovdje navedenih. Među njima bi se mjesta našlo i za nikad objavljeni “Smile” The Beach Boysa (usporedbe radi, samo snimanje pjesme “Good Vibrations” stajalo je 75 tisuća dolara što bi danas bilo više od pola milijuna dolara), “Seeds of Love” grupe Tears of Fears, “Loveless” My Bloody Valentine, “Glitter” Mariah Carey, “Metallica” Metallice, albumi The Beatlesa itd…