Klasične i online poduke iz gitare za početnike i napredne svih dobnih skupina. Uz uobičajene žanrove i stilove, naglasak je na fingerstyle tehnici.

Dekodirani McLeanov kôd

U jesen 1971., Don McLean objavio je jednu pjesmu koja još uvijek golica maštu slušatelja. Osam i pol minuta duga “American Pie” i danas izaziva debate o čemu zapravo govori, što je McLean s njom poručio?

I ma koliko objašnjenja postojalo, njezinu emotivnost nitko nikada nije doveo u pitanje: McLean je jasno dao do znanja da se nešto u Americi promijenilo, nešto što je bilo dobro, sad je zauvijek bilo izgubljeno.

Otvarajući pjesmu s pogibijom Buddyja Hollyja (jedne od najvećih zvijezda pionirskog rock’n’rolla), a završavajući s tragičnim koncertom Rolling Stonesa u Altamontu, McLean je pokrio 10 godina u kojoj su se Sjedinjene Američke Države radikalno promijenile, što kulturološki, što politički, što glazbeno. Optimizam i relativno blagostanje ’50-ih godina, u ’60-im godinama zamijenilo je odbacivanje tih, sada zastarjelih, vrijednosti zahvaljujući raznim političkim i građanskim pokretima. Dolaskom sedamdesetih, utopijski socijalni pokušaji srušili su se pod vlastitom težinom, dok se stanovništvo osjećalo bespomoćno, prevareno i izgubljeno. Slike nekog mirnijeg svijeta bile su samo sjećanja, uspomena na vrijeme koje se sigurno neće ponoviti. Ništa više nije bilo crno ili bijelo, već samo nijanse sive…

Don McLean uporno odbija progovoriti o značenju pjesme, mada je potvrdio kako je pjesma napisana u spomen Buddyju Hollyju, a na sva ostala pitanja o njezinom značenju duhovito odgovara: “Ona znači da više ne moram ništa raditi u životu”. Tekst koji slijedi tek je pokušaj odgonetanja i pronicanja u tajne jedne od najboljih pjesama ikad napisanih i relativno subjektivna analiza McLeanovih stihova, glazbenika o kojem najbolje govore stihovi jedne druge, isto tako velike pjesme – “Killing Me Softly With His Song”.

A long long time ago
I can still remember how that music used to make me smile
And I knew if I had my chance
That I could make those people dance
And maybe they’d be happy for a while
But February made me shiver
With every paper I’d deliver
Bad news on the doorstep
I couldn’t take one more step
I can’t remember if I cried
When I read about his widowed bride
But something touched me deep inside
The day the music died

Kitica započinje prepoznatljivim stihovima, ako ne po pjesmi, onda barem po uvodnoj špici filma “Star Wars”, direktno referirajući na pedesete godine, kad je Buddy Holly bio živ i kad je životni san gotovo svakog djeteta i teenagera (ni McLean, rođen 1945., nije bio izuzetak) bio zasvirati na školskom plesu. U to vrijeme, McLean je radio kao dostavljač novina, a 3. veljače 1959. u 01:05 poginuo je, nakon održanog koncerta s nekolicinom izvođača u Clear Lakeu, Buddy Holly (22) zajedno s Ritchiejem Valensom (17), autorom legendarne “La Bambe”, i The Big Bopperom (27) (sve odreda najpoznatiji glazbenici onoga doba s zajedničkom nakladom s više od 10 milijuna prodanih albuma u posljednjih godinu dana). Pilot malog zrakoplova, Roger Peterson, nije imao pilotsku dozvolu, a kad je avion uletio u oblake, među snježnu mećavu, uzalud je pokušavao podići nos aviona, međutim avion je ponirao i u smrt poveo svu četvoricu srušivši se u polje kukuruza.

Preminulu country legendu Waylona Jenningsa do kraja života proganjala je jedna rečenica koju je rekao svom starom prijatelju Big Bopperu netom prije polijetanja. Naime, tog dana Jennings je trebao letjeti umjesto Boppera, ali je Bopper imao zdravstvene probleme, pa mu je Jennings velikodušno ustupio mjesto u avionu. Bopper je na to, u šali, rekao: “Nadam se da će ti se autobus smrznuti!”, a Jennings je na prijateljsku provokaciju uzvratio jednako prijateljskom: “Jel’? A ja se nadam da će ti se avion srušiti”. Tommy Douglas Allsup je s Valensom bacao novčić za mjesto u avionu, Valens je osvojio sjedalo, a Allsup ostatak svog života.

Buddy Holly, Ritchie Valens i Big Bopper

U veljači iduće godine preminuo je McLeanov otac. Stoga je veljača u pjesmi ostala zabilježena u stihovima “But February made me shiver”. Udovica Buddya Hollyja, s kojom je bio u braku skoro godinu dana, Maria Elena, u vrijeme pogibije supruga bila je u drugom stanju, a nedugo zatim imala je spontani pobačaj. Zahvaljujući Donu McLeanu, 3. veljače 1959. ostao je u povijesti zapisan kao “Dan kada je glazba umrla” (The day the music died).

So, bye-bye, Miss American Pie
Drove my chevy to the levee
But the levee was dry
And them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
Singin’ this’ll be the day that I die
This’ll be the day that I die

Što je, uistinu, (Miss) American Pie? Nitko ne zna sa sigurnošću. Suprotno uvriježenom mišljenju, “American Pie” NIJE ime malog zrakoplova koji je u smrt odveo Buddyja Hollyja. Sam Don McLean je u jednom radijskom intervjuu 1999., jednom od rijetkih trenutaka kad je govorio o pjesmi, odbacio ovu urbanu legendu.

Zrakoplov koji se srušio 5 milja sjeverozapadno od zračne luke Mason Cityja u Iowi bio je model Beech Bonanza 35, S/N-1019 sa serijskim brojem N3794N, bez imena.

(Miss) American Pie su Sjedinjene Američke Države same, Amerika blagostanja i nevinosti jednog cijelog društvenog uređenja, jer godine koje su došle nakon Hollyjeve smrti donijele su ubojstvo braće Kennedy, Martina Luthera Kinga, Vijetnamski rat, političke prosvjede, građanske nemire i slične događaje na koje američki građani, navikli na lagodan život nakon Drugog svjetskog rata, bez naglih turbulencija i oscilacija, jednostavno nisu bili spremni. American Pie je simbol s kojim se McLean oprostio od SAD-a, govoreći o svojoj domovini kao o djevičanski čistoj djevojci (Miss American Pie nije slučajno skovan termin. Naime, u Americi postoji istoimeno natjecanje ljepote) koja je morala naglo odrasti i za koju je djetinjstvo prebrzo završilo, a cijena koju je platila bila je njezina, uvjetno rečeno, ljepota…

Chevy je Chevrolet, automobil, prepoznatljivi simbol američke srednje klase, a levee je, u prenesenom značenju, nasip pokraj rijeke gdje su se skupljali teenageri kako bi se opijali (zbog toga i tekst “levee was dry”), dok je idući stih prava mala igra riječima. Rye je vrsta viskija (napravljenog od raži), ali istovremeno i naziv jednog kluba u New Yorku. McLeanova kuća bila je u blizini grada New Rochelle, a ondje je postojao klub The Levee koji je bio zatvoren, pa su Don i prijatelji morali prijeći nasip rijeke kako bi popili koju i slušali glazbu u klubu Rye (ako pažljivo poslušate pjesmu, Don stih “And them good old boys were drinkin’ whiskey AND rye” izgovara kao “And them good old boys were drinkin’ whiskey IN rye”). Zadnja dva stiha izravno upućuju na Hollyevu pjesmu “That’ll Be The Day” koja – govoreći o jednom budućem događaju – sadrži stih “That’ll be the day… That I die”.

Did you write the Book of Love
And do you have faith in God above
If the Bible tells you so
Do you believe in rock n’ roll
Can music save your mortal soul
And can you teach me how to dance real slow
Well, I know that you’re in love with him
‘Cause I saw you dancin’ in the gym
You both kicked off your shoes
Man, I dig those rhythm & blues
I was a lonely, teenage broncin’ buck
With a pink carnation and a pickup truck
But I knew I was out of luck
The day the music died
I started singin’

Don McLean je vrlo religiozna osoba. “Book Of Love” je veliki hit grupe Monotones iz 1958., a paralelno s početkom šezdesetih javlja se ideja o glazbi (rock’n’rollu prvenstveno) kao novoj religiji mladih, a sam rock’n’roll vuče korijene (kao uostalom i većina glazbenog izričaja) iz crkvene glazbe. 1955., Don Cornell objavio je pjesmu imena “The Bible Tells Me So”.

“Do you believe in rock’n’roll” parafraziran je stih grupe The Lovin Spoonful iz 1965. “Do You Believe In Magic?” u kojem se kaže “Do you believe in magic it’s like trying to tell a stranger about rock’n’roll.” (ironično, ali u filmu “Američka pita” iz 1999., dva glavna lika pjevaju upravo tu pjesmu na natjecanju zborova).

Sporo plesanje (dance real slow) bilo je u Americi uobičajeno, plesnjaci su se održavali u dvorani za tjelesni odgoj (gym), a najčešće se plesalo na košarkaškom terenu, no plesači su morali izuti svoje cipele kako ne bi oštetili parket (you both kicked off your shoes). Cjelukupna procedura takvog plesnjaka zvala se ‘sock hop’. Rhythm & Blues u početku je bio namijenjen samo crnačkom stanovništvu, ali su ga s vremenom počeli prihvaćati i bijelci (“Man, I dig those rhythm & blues”).

Teenage broncin’ buck je igra riječima, a označava kaubojskim rječnikom rečeno (bucking bronco) nevezanog, nepripitomljenog pastuha, dakle teenagera u naponu snage, pink carnation (ružičasti karanfil) je iz pjesme Martyja Robbinsa iz 1957. “A White Sport Coat (And A Pink Carnation)”, dok je pickup terensko vozilo, simbol seksualne neovisnosti, ponajviše u Teksasu…

Ali zašto je McLean bio bez sreće (“But I knew I was out of luck”), ostaje misterij – možda nije imao uspjeha kod suprotnog spola (naime, McLean je bio u vezi s jednom kandidatkinjom izbora Miss American Pie’) ili se možda opet poziva na smrt Buddyja Hollyja?

Now for ten years we’ve been on our own
And moss grows fat on a rollin’ stone
But that’s not how it used to be
When the Jester sang for the King and Queen
In a coat he borrowed from James Dean
In a voice that came from you and me
Oh, and while the King was looking down
The Jester stole his thorny crown
The courtroom was adjourned
No verdict was returned
And while Lenin read a book on Marx
The quartet practised in the park
And we sang dirges in the dark
The day the music died
We were singin’

“American Pie” započeta je s pisanjem otprilike 10 godina nakon Hollyjeve smrti, pokrivajući najvažnije događaje te dekade, i to objašnjava prvi stih. No, za drugi stih tumačenja su različita. “And moss grows fat on a rollin’ stone” je negacija stare poslovice da mahovina ne raste na kamenu koji se kotrlja, što se opet može protumačiti različito. Ali na što se odnosi? Najvjerojatnije se ne radi o poveznicama s pjesmama Muddya Watersa, Boba Dylana, Jimija Hendrixa, a ni o The Rolling Stonesima, već o McLeanovom viđenju Buddyja Hollyja koji u jednoj svojoj pjesmi (“Early In The Morning”), kaže: “Well you know, a rolling stone, don’t gather no moss”. Međutim, Holly je mrtav, a McLean nam kazuje da se Hollyjevo nasljeđe tj. njegov ‘kamen’ (koji predstavlja Hollyjevo stvaralaštvo) zaustavio i da ga ne prekriva mahovina zaborava.

“Thats not how it used to be” jasno aludira na vrijeme kad se glazba svirala i stvarala čista, neiskvarena, prije nego što je postala jedan od najunosnijih biznisa na svijetu. Jester je, pokazat će se kasnije, nitko drugi već Bob Dylan (na početku početaka svoje karijere Dylan je pjevao šaljive pjesme, pa odatle i nadimak Jester, tj. Lakrdijaš), King And Queen (točnije King & Queen) je naziv puba u Londonu u kojem je Dylan nastupio u prosincu 1963., tijekom snimanja interviewa za BBC.

“In a coat he borrowed from James Dean” je prekrasna poveznica. Ako ste gledali Deanov film “Buntovnik bez razloga”, glavni odjevni predmet u filmu je crvena jakna koju Dean posudi prijatelju koji kasnije pogine, a Deanov otac prepoznavši jaknu pomisli da mu je to sin. Kada Dean obuče jaknu, to znači da je vrijeme suočiti se sa svijetom i napraviti ono što misli da je potrebno, te preuzeti odgovornost i odrasti. Tjedan dana nakon prve projekcije filma, nijedna trgovina u SAD-u nije više imala za prodati takvu jaknu, sve su bile rasprodane… A na naslovnici albuma “The Freewheelin” Bob Dylan nosi istu takvu crvenu jaknu kakvu je nosio James Dean, čak je i fotografija ulice slična onoj iz filma. Nema potrebe povlačiti paralelu kako su Dean i Dylan bili u mnogočemu slični, predvodnici svojih generacija, buntovnici… “The voice that came from you and me” odnosi se na Dylanovo slaganje stihova, jednostavnim riječima običnog čovjeka s obzirom da se folk glazba definira kao glazba mase.

Iduća dva stiha govore o padu Elvisove (The King) popularnosti, na čiji se nedodirljivi tron iz ’50-tih, polako u ’60-tima penje Dylan, uzimajući njegovu krunu od trnja (kruna kao referenca na Krista, te kao oznaka kralja i slave, a trnje u ovom slučaju vezano je uz nuspojave koje slava nužno prati).

“The courtroom was adjourned” i “No verdict was returned” objašnjavaju svađe i nerazumne argumente, beskonačne debate sukobljenih Dylanovih i Elvisovih fanova o tome koji je bolji, gdje konačni odgovor nikad nije donesen.

“While Lenin read a book on Marx” najbolji je stih pjesme. Lenin se izgovara potpuno jednako kao i Lennon i na prvi pogled jednostavno znači da Vladimir Lenjin, Staljinov prethodnik, čita ideološke knjige jednog drugog komunista – Karla Marxa. Međutim, manje je poznato da je Lennon izjavio kako je marksizam utjecao na njegovu glazbu (i stoga određena politička nota u njegovim pjesmama), dakle i na The Beatlese, odnosno kako pjesma kaže, kvartet koji je vježbao u parku (“The quartet practised in the park”), a što se odnosi na svirku vezano uz film “Yellow Submarine” (1968.) kad zemlja Pepperland biva napadnuta ‘antiglazbenim’ projektilima, dok The Beatlesi imaju probu u parku.

‘Dirges’ su pogrebni napjevi koji opet aludiraju na smrt Buddyja Hollyja, ali i na prolaznost stare glazbene generacije, općenito prolazak ’50-tih godina, kad se sve činilo jednostavnije… Dodatak ‘in the dark’ može se, a i ne mora, odnositi na veliki nestanak struje na američkoj istočnoj obali 1965. godine.

Helter Skelter in a summer swelter
The birds flew off with a fallout shelter
Eight miles high and falling fast
It landed foul on the grass
The players tried for a forward pass
With the Jester on the sidelines in a cast
Now the half-time air was sweet perfume
While the Sergeants played a marching tune
We all got up to dance
Oh but we never got the chance
‘Cause the players tried to take the field
The marching band refused to yield
Do you recall what was revealed
The day the music died
We started singing

“Helter Skelter” je kontroverzna pjesma The Beatlesa s ‘bijelog albuma’ za koju je Charles Manson rekao kako ju je slušao onog trenutka kad mu se ‘javio’ glas odozgo što je završilo ubojstvom supruge Romana Polanskog – Sharon Tate, u ljeto 1969.

“Summer Swelter” je dugo toplo ljeto 1965., kad su Los Angelesom buktali rasni nemiri poznatiji pod imenom “Watts Riots”, poginulo je dosta ljudi dok je najveća šteta počinjena na stambenim objektima. Naravno, ti nemiri bili su samo od nekih, radoblje između 1966. i 1969. najturbulentnije je razdoblje američke povijesti, pojavljuju se različite grupe koje žele utjecati na američku kulturu, no to je preopširna tema zbog koje bi se ovaj članak mogao odužiti u nedogled.

Iduća dva stiha aludiraju na Byrdse (birds = ptice), s obzirom da je “Eight Miles High” njihova pjesma s albuma “Fifth Dimension” iz 1966., a ujedno i jedna od prvih pjesama zabranjena zbog veličanja opojnih droga. Međutim, naslov albuma (“Fifth Dimension”) u slengu je, pod utjecajem znanstveno-fantastičnih serija i tinjajuće opasnosti hladnog rata, izraz za sklonište u slučaju atomskog napada tj. ‘fallout shelter’.

“It landed foul on the grass” daje nam do znanja kako je jedan član Byrdsa uhićen zbog posjedovanja marihuane (‘grass’), ali isto tako može odavati počast jednoj drugoj pjesmi, Dylanovoj “Mr. Tambourine Man” koju su obradili upravo Byrdsi, a koja se bavi sličnom ‘problematikom’.

Iduća dva stiha koriste terminologiju američkog nogometa, najpopularnijeg sporta s one strane Velike bare: ‘Players’ su igrači, a ‘forward pass’ označava stjecanje određene prednosti na terenu (u ovom slučaju glazbenika koji se žele probiti do publike, na teren tj. ‘field’), dok Jester (odnosno Bob Dylan) promatra sa strane (“With the Jester on the sidelines in a cast”). Dylan je 1966., na vrhu popularnosti, imao kontroverznu motociklističku nesreću i izbivao sa scene 9 mjeseci. Moguće je da ti stihovi govore o mladim snagama koje se žele probiti, sad kad je put čist, kad Dylana nema na putu.

“Half time air was sweet parfume” – ‘sweet parfume’ je miris opijata, tu nema dvojbe, ali ‘half time’ je ujedno i poluvrijeme u američkom nogometu za vrijeme kojeg su obično svirali limeni orkestri, u uniformama sličnim vojnim, na što se nadovezuje “While the Sergeants (vojni čin – narednici) played a marching tune”, gdje su Sergeants The Beatlesi po nazivu svog albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (1967.) odjeveni u šarene uniforme slične vojnima.

“We never got the chance (to dance)” govori o koncertu The Beatlesa 1966. u parku Candlestick koji je trajao svega 33 minute, a pjesma se nastavlja s (ironičnim) opisom, rječnikom američkog nogometa, dominacije The Beatlesa i britanske invazije na američko tlo… “Do you recall what was revealed” je jasno, osvrt na ono što se iz svega toga izrodilo, a to je raspad četvorke iz Liverpoola 1970. godine.

Oh, and there we were, all in one place
A generation lost in space
With no time left to start again
So come on, Jack, be nimble, Jack be quick
Jack Flash sat on a candlestick
‘Cause fire is the devils only friend
Oh, and as I watched him on the stage
My hands were clenched in fists of rage
No angel born in Hell
Could break that Satan’s spell
And as flames climbed high into the night
To light the sacrificial rite
I saw Satan laughing with delight
The day the music died
He was singing

Prvi stih je bez sumnje vezan uz 15.kolovoza 1969. i 300.000 posjetitelja Woodstocka, drugi stih podsjeća na prvu šetnju Mjesečevom površinom, no istovremeno i na popularan TV show Irvina Allena “Lost In Space”, a opet najvjerojatnije govori o izgubljenoj generaciji (“A generation lost in space”), danas posve poznatim terminom, generaciji koja je izgubila dio svog života i čiji je život krenuo u jednom, neželjenom smjeru, a vremena za popravke ili neki novi početak jednostavno nema (“With no time left to start again”).

Jack u stihovima jest Mick Jagger (ime je dobio po pjesmi “Jumpin’ Jack Flash”, optužen kao glavni ‘krivac’, zbog svog razuzdanog ponašanja, za nasilno ponašanje mladih, kao šibica koja je zapalila bure baruta), dok je “Jack Flash sat on a candlestick” u slengu policijskog odjela za narkotike naziv koji opisuje pripremu heroina (naravno, nije tajna tko je u Stonesima bio najveći potrošač heroina, Keith Richards je izvan konkurencije).

Iduća četiri stiha opisuju događaj za vrijeme koncerta Stonesa na trkalištu Altamont u prosincu 1969. Za osiguranje koncerta bili su zaduženi Hell’s Angels (“no angel born in hell”) koji su za vrijeme izvođenja “Sympathy For The Devil” (“satan’s spell”) na smrt pretukli i izboli mladića po imenu Meridith Hunter. Kao religioznu osobu, McLeana je vrijeđalo i ljutilo štovanje Sotone (premda nema dokaza da je Mclean bio na koncertu) pa otud stihovi “My hands were clenched in fists of rage”. Zadnja četiri stiha zaključuju ovu priču: Oko mjesta koncerta cijelo vrijeme su gorjele ogromne lomače od zapaljenih guma (“And as flames climbed high into the night”), a Hunterovo ubojstvo bila je neka vrsta rituala (“sacrificial rite”). Sotona je utjelovljenje našao u Jaggeru koji se za vrijeme nemilog čina (koji se odigravao upravo pred glavnom pozornicom) samo smijao (“saw satan laughing with delight”) ne prekidajući pjesmu koju je izvodio.

I met a girl who sang the blues
And I asked her for some happy news
But she just smiled and turned away
I went down to the sacred store
Where I’d heard the music years before
But the man there said the music wouldn’t play
And in the streets the children screamed
The lovers cried, and the poets dreamed
But not a word was spoken
The church bells all were broken
And the three men I admire most
The Father, Son and the Holy Ghost
They caught the last train for the coast
The day the music died
And they were singin’

Nema dvojbe za prva dva stiha – Janis Joplin je “girl who sang the blues”, a potraga za sretnim vijestima (“happy news”), vraća nas na stihove prve kitice (“And maybe they’d be happy for a while”), no ovdje McLean kopa po ruševinama svijeta kojeg je nekad poznavao tražeći bilo što poznato, ali potraga dovodi do loših vijesti – Janis Joplin umrla je 4. listopada 1970., Jimi Hendrix 18. rujna iste godine, a Jim Morrison 3. srpnja 1971.

Iduća tri stiha shvatit ćemo ako povežemo par činjenica – “the music” je glazba Buddyja Hollyja, “sacred store” je trgovina s pločama gdje se uvijek moglo preslušati album prije kupnje. Hollyjevi singlovi snimani su na formatu ploča od 78 bpm, ali krajem ’60-tih godina njegove snimke nisu se nigdje mogle preslušati, jer je glazbena industrija prešla na novi format ploča – 45 bpm za singlove i 33 bpm za albume (“But the man there said the music wouldn’t play”).

Djeca koja vrište (“And in the streets the children screamed”) su ‘djeca cvijeća’, hippie generacija ustala u borbi protiv vijetnamskog rata. “Lovers cried and poets dreamed” je stih najave prethodnice psihodelične glazbe. Idući stih – “But not a word was spoken”, produbljuje misterij zašto se ništa nije poduzelo dok se još moglo, a može se odnositi na širok spektar događaja počevši od glazbe pa do politike (Simon & Garfunkelova “Sound Of Silence” nameće se kao pjesma koja zaokružuje ova tri stiha).

“The church bells all were broken”, gdje crkvena zvona označavaju nešto sveto, (engl. holy – jasna referenca na Hollyja) i u pravilu ih je bilo tri (dakle Holly, Bopper i Valens), a to što su pokidana znače da više nikada zasvirati. Tri osobe koje McLean najviše štuje su tri poginula glazbenika. Vlak koji vozi za obalu (“They caught the last train for the coast”) je često korištena metafora smrti (riječ “coast” odnosi se na ‘zapadnu obalu’, a u većini religija, odlazak na zapad je odlazak u smrt), a pretposljednji stih samo potvrđuje tezu da su Bopper, Valens i Holly tri čovjeka kojima se McLean najviše divio, i da su baš oni ti koji su otputovali posljednjim vlakom, noseći u svojim koferima neku bolju, čišću i srdačniju Ameriku…

A tog dana, kad je glazba umrla, pjevali su:

Bye-bye, Miss American Pie
Drove my chevy to the levee
But the levee was dry
And them good old boys were drinkin’ whiskey and rye
Singin’ this’ll be the day that I die

Tagovi
american pie avion bob dylan buddy holly don mclean the day the music died