Klasične i online poduke iz gitare i ukulelea za početnike i napredne svih dobnih skupina. Uz uobičajene žanrove i stilove, naglasak je na fingerstyle tehnici.
Klasične i online poduke iz gitare i ukulelea za početnike i napredne svih dobnih skupina. Uz uobičajene žanrove i stilove, naglasak je na fingerstyle tehnici.
John Lennon kazao je 1965. da su Beatlesi veći od Isusa. Nije to bilo arogantno, već jednostavno činjenično stanje: više je ljudi slušalo njegov bend nego što je išlo u crkvu. Osude i neprijateljsko raspoloženje koje je uslijedilo zamislili bi svakog rockera koji bi vjerojatno dvaput razmislio hoće li povrijediti vjerske osjećaje Amerikanaca. Sve osim Sinead O’Connor koja je na današnji dan, 3. listopada 1992., u programu uživo emisije Saturday Night Live napravila jedan od najprepoznatljivijih trenutaka u svijetu glazbe.
U to vrijeme promovirala je novi album “Am I Not Your Girl?” s pjesmama koje su je inspirirale u djetinjstvu koje nije bilo baš sjajno. Obrade “Gloomy Sunday” i “Success Has Made a Failure of Our Home” nisu baš dobro sjele publici nakon sjajno primljenog “I Do Not Want What I Haven’t Got” dvije godine ranije.
Ekipa showa Saturday Night Live pozvala je tada 26-godišnju Sinead koja bi izvela dvije pjesme. Prva će biti naslovna s novog albuma, a druga a capella obrada “War” Boba Marleya. Na probi za “War”, pjesmu je završila pokazavši sliku afričkog djeteta što su producenti odobrili misleći kako je dobro skrenuti pažnju na probleme Trećeg svijeta. Nitko nije ni slutio kakav se zaokret sprema.
Emisija je krenula uživo, a da su producenti pažljivije pratili tekst izvedbe “War” mogli su možda naslutiti što se sprema: izraz ‘racial abuse’ zamijenila je s ‘child abuse’, završila je pjesmu na riječi ‘evil’, izvukla fotografiju pape Ivana Pavla Drugog i pred milijunskim je gledateljstvom pokidala u komadiće. “Fight the Real Enemy!” kazala je Sinead, pobacala komadiće fotografije na pod, a onda je nastao tajac.
Nitko se od čelnih ljudi showa nije baš najbolje snašao, jer nitko nije mogao osvijestiti što se zapravo dogodilo. Kada su napokon krenule reklame, krenuli su i pozivi bijesnih gledatelja, 4.500 u sat vremena. Javile su se i velike njuške: Frank Sinatra kazao je da bi Sinead zakucao šakom, a sličnog je stava bio i glumac Joe Pesci. Možda najneočekivaniju izjavu dala je Madonna koja je rekla da postoje bolji načini za prezentiranje ideja od kidanja fotografije s likom koji puno znači određenim ljudima. Sinead svoj postupak nije objašnjavala, šutila je, a tu su šutnju nadopunjavali mediji svojim tumačenjima zašto i kako.
Kasnije su se stvari povezale: ranije te iste, 1992. godine, mediji nisu popratili skandal o zlostavljanoj djeci u Katoličkoj crkvi. Neka djeca odlučila su otvoreno progovoriti o svemu, imenovati upletene svećenike, no mediji su ostali po strani. Crkva je brzo sve zataškala, ali je Sinead odlučila uzeti stvari u svoje ruke, jer je i sama u djetinjstvu bila žrtva.
Dva tjedna kasnije čekao ju je nastup na koncertu u čast Boba Dylana. Publici ju je predstavio Kris Kristofferson nakon čega su uslijedile salve zvižduka i negodovanja, ali i odobravanja. Dok je trajala vokalna bitka između dobra i zla, Sinead je hrabro i nijemo stajala na pozornici. Došao ju je ohrabriti ljudina Kristofferson, a kada je bend krenuo s pjesmom, Sinead ih je zaustavila, izvela “War” – osobito naglasivši ‘child abuse’ – i nakon toga otrčala Kristoffersonu u zagrljaj.
Pet godina kasnije, ispričala se Papi preko talijanskih novina Vita rekavši u svoju obranu – mladost-ludost. Crkva je ostala bez komentara, a epizoda SNL-a u kojoj je pokidala fotografiju Pape uvijek je reprizirana bez njezinog nastupa.