Prvi nastup The Rolling Stonesa

Jedne ljetne noći prije gotovo šezdeset godina, šestorica mladića dobila su priliku zasvirati u londonskom Marquee Clubu. Pola stoljeća kasnije znamo ih kao najveći rock’n’roll bend na svijetu, The Rolling Stones.

Marquee Club otvoren je 1958. godine i ubrzo je postao vodeće mjesto jazz i rhythm & blues scene Londona. Posjetitelji su tih godina mogli uživati u redovitim nastupima izvođača poput Sonnya Boy Williamsona, Alexis Korner’s Blues Incorporated ili usnoharmonikaša Cyrila Daviesa, a ulaskom u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, vrata su se otvorila mladim snagama: The Rolling Stones, The Animals, John Mayall and the Bluesbreakers i The Yardbirds najavili su novo glazbeno razdoblje.

Iako je klub 1964. godine promijenio lokaciju, tradicija je nastavljena, a Marquee Club postao je legendarno mjesto pop i rock svijeta. Njegovi zidovi svjedočili su nastupima najvažnijih izvođača šezdesetih i sedamdesetih (Jimi Hendrix, David Bowie, Cream, Pink Floyd, Manfred Mann, the Who, The Nice, Yes, Led Zeppelin, Jethro Tull, King Crimson, Genesis, Moody Blues…), gledali rađanja žanrova (acid rock, progressive rock, hard rock, folk rock), dok su na prijelazu sedamdesetih u osamdesete doživjeli razvoj punka, new wavea, synth popa, heavy rocka uz bendove poput The Clash, Ultravox, The Pretenders, The Police, The Cure, Joy Division, Sex Pistols i druge.

U priči o prvom nastupu The Rolling Stonesa bitnu je ulogu odigrao Alexis Korner’s Blues Incorporated. Tih godina publika se dijelila točno po žanrovima koje je slušala: ili ste slušali jazz, ili blues, ili rock’n’roll koji je tada zapravo bio pop. Ono što je rušilo sve barijere bio je rhythm & blues, baš onaj žanr koji su njegovali malobrojni bendovi poput Alexis Korner’s Blues Incorporated.

Početkom 1961., Alexis Korner imao je mali bend s kojim je nastupao po londonskim klubovima. Bend nije imao stalnu postavu članova, tako da je jedan od bubnjara u jednom trenutku bio i Charlie Watts, budući bubnjar The Rolling Stonesa. Alexis Korner’s Blues Incorporated postao je domaći bend u Marquee Clubu gdje je nastupao svakoga četvrtka, a tada bi povremeno s njima zapjevao i Mick Jagger.

Jednog četvrtka – preciznije, 12. srpnja 1962. – Alexis Korner dobio je poziv nastupiti u radio programu BBC-a. Sa sobom nije mogao povesti Jaggera, a kako se tako u Marquee Clubu otvorila rupa u večernjem programu, rješenje se nametnulo samo po sebi.

Tada su već postojali neki obrisi budućih The Rolling Stonesa: Brian Jones, Ian Stewart, Mick Jagger i Keith Richards marljivo su vježbali u jednom pubu nedaleko Marquee Cluba i kada je Brian Jones uspio nagovoriti vlasnika kluba, Harolda Pendletona, da njegov bend uskoči umjesto Alexisa Kornera, bend još nije imao slavno ime.

Jones je nazvao lokalne novine Jazz News kako bi najavio nastup, a kada su ga pitali kako mu se zove bend, pogled mu je pao na prvu pjesmu ploče “The Best of Muddy Waters”. I tako je bend dobio ime The Rollin’ Stones (kasnije će apostrof zamijeniti slovom G).

Jazz News najavile su postavu benda u sastavu Mick Jagger (glas, usna harmonika), Keith Richards (gitara), Elmo Lewis, pravim imenom Brian Jones (gitara), Dick Taylor (bas), Ian Stewart (klavijature) i bubnjara čije ime ostaje sporno do dana današnjeg. Neki kažu da je bubnjeve toga dana svirao Tony Chapman (bio je u istom bendu s Billom Wymanom), a neki – među njima i Keith Richards – inzistiraju da je bubnjeve svirao Mick Avory (kasnije će se pridružiti The Kinksima).

Pokojni Ian Stewart našvrljao je u svoj dnevnik što planiraju izvesti (velika je vjerojatnost da nisu odsvirali baš sve navedeno) i lako je uočiti kako je riječ o obradama njima omiljenih blues i R&B pjesama, te da nema niti jedne njihove originalne skladbe. Doduše, “Down The Road Apiece”, pjesmu jedinog bijelog izvođača sa set liste, snimit će 1965. godine.

Set-lista:
Kansas City (Jerry Leiber/Mike Stoller)
Baby What’s Wrong (Willie Dixon)
Confessin’ The Blues (Walter Brown/Jay McShann)
Bright Lights, Big City (Jimmy Reed/Mary Lee Reed)
Dust My Blues (Elmore James)
Down The Road Apiece (Don Raye)
I’m A Love You (Jimmy Reed)
Bad Boy (Eddy Taylor)
I Ain’t Got You (Calvin Carter)
Hush-Hush (Jimmy Reed)
Ride ‘Em On Down (Eddy Taylor)
Back In The USA (Chuck Berry)
Kind Of Lonesome (Jimmy Reed)
Blues Before Sunrise (Elmore James)
Big Boss Man (Luther Dixon/Al Smith)
Don’t Stay Out All Night (Billy Boy Arnold)
Tell Me That You Love Me (Jimmy Reed)
Happy Home (Elmore James)

Koliko je poznato, video zapisi njihovog prvog nastupa ne postoje, fotografije su rariteti, stoga ćemo morati vjerovati očevicima na riječ kada pričaju kako je izgledao koncert benda službeno najavljenog kao ‘Mick Jagger and the Rollin’ Stones’ (Jagger je valjda dobio tu privilegiju jer je njegov otac platio najam opreme na pozornici).

U vrućem i zagušljivom podrumu kluba nije se moglo disati od dima cigareta. Publike nije bilo puno, tek osamdesetak momaka i tridesetak djevojaka koji su željno iščekivali 50-minutni set benda.

U prvom redu pozornice stajali su 18-godišnji Mick Jagger odjeven u prugastu vestu, 18-godišnji Keith Richards u crnom odijelu i 20-godišnji Brian Jones koji je svako malo koketirao s djevojkama iz publike. Iza njih nalazila se ritam sekcija Taylor-Avory (držat ćemo se Keithovog uvjerenja da je Avory svirao bubnjeve) dok je Stewart stajao sa strane naslonjen na klavijature. Jednom je rukom nabadao po tipkama, a drugom je – kažu prisutni – pridržavao nekakvu pitu koju je jeo tijekom cijelog koncerta.

Sam nastup bio je u najmanju ruku čudan. Koliko su tukli po instrumentima, toliko su tukli i po rakiji i viskiju kako bi smirili živce i umanjili tremu. Da su bili uštimani – nisu, a sigurnosti nije pridonosila ni spoznaja da moraju biti gotovi u točno propisanom roku. Svako malo Richards bi požurivao bend, osobito bubnjara kojemu su tijekom koncerta najčešće upućivane riječi bile “Brže to, jebemti!”, no nitko nije sporio da su već tada imali strahovit i ubitačan ritam.

Nakon nastupa, izvukli su se iz podruma kroz foaje kina iznad, mirno prošetali ulicom i u pubu Tottenham popili pivo. S vremenom bi na njih naletio netko iz publike, a došao ih je pozdraviti i Charlie Watts. “Svidjeli su se zabave željnim klincima. Moji su bendovi bili presmiješni za gledanje, a Stonesi su doista izgledali kao prave rock zvijezde” prisjetio se Watts svojih dojmova iz publike. Za Richardsa je, pak, prvi nastup uživo bio poput ‘letenja bez dozvole’.

Podijelili su honorar, svakome je pripalo 5 funta osim Jonesu koji je u džep stavio 6 funta i nešto sitno. Nitko tada nije mogao ni pretpostaviti – ponajmanje sami članovi benda – da će jednoga dana biti najveći rock’n’roll bend na svijetu. Tog su ljeta nastavili svirati po londonskim klubovima, a do Božića iste godine Taylor i Avory napustili su bend. Na njihovo su mjesto došli basist Bill Wyman i Charlie Watts.

U travnju 1963. Andrew Loog Oldham postao im je menadžer, u svibnju je Ian Stewart – što se javnosti tiče – izletio iz benda, a u lipnju im je izdavačka kuća Decca objavila prvi singl, obradu pjesme “Come On” Chucka Berrya u nakladi od 250 tisuća primjeraka.

Sve ostalo je povijest.